Pošalji nam vijest
Proslavljen Dan hrvatskih mučenika na Udbini
Proslavljen Dan hrvatskih mučenika na UdbiniProslavljen Dan hrvatskih mučenika na UdbiniProslavljen Dan hrvatskih mučenika na UdbiniProslavljen Dan hrvatskih mučenika na UdbiniProslavljen Dan hrvatskih mučenika na UdbiniProslavljen Dan hrvatskih mučenika na UdbiniProslavljen Dan hrvatskih mučenika na Udbini
Proslavljen Dan hrvatskih mučenika na Udbini
Objavljeno: 09-09-2018

UDBINA – Propovijed dubrovačkog biskupa Mate Uzinića na blagdan Hrvatskih mučenika na Udbini:

Danom hrvatskih mučenika se spominjemo velikog broja znanih i neznanih sinova i kćeri našeg hrvatskog naroda koji su izgubili živote tijekom naše nacionalne povijesti, osobito onih koji su izgubili živote kao svjedoci vjere, nade i ljubavi. Rado ističemo ovdje na ovom mjestu i u ovom danu naše svete mučenike, poput sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, bl. Drinskih mučenica, službenice Božje s. Žarke Julijane Ivasić i šest njezinih susestara, za koje je proces pokrenut u ovoj Gospićko-senjskoj biskupiji, a među kojima je s. Trofima (Made) Miloslavić i iz moje Dubrovačke biskupije. Njima, uvjeren sam, možemo dodati i puno drugih imena ljudi koji su u različitim povijesnim razdobljima izgubili živote zbog ispovijedanja svoje vjere i ljubavi za svoj vlastiti narod ili su se žrtvovali iz ljubavi za druge boreći se protiv onih koji su te vrijednosti željeli ugroziti. Na ovom se mjestu i u ovom danu s osobitim poštovanjem želimo prisjetiti ponajprije onih koji su ovdje stradali prije 525. godina, 9. rujna 1493., u Krbavskoj bitci. Oni su, kao svojevrstan simbol našeg povijesnog stradanja, ogledni primjer žrtvovanja iz ljubavi velikog broja muškaraca i žena – kako ne spomenuti moju Poljičanku Milu Gojsalić – koji su svoje živote položili u borbi „na predziđu kršćanstva“.

Njima, s tugom što smo kao narod još uvijek podijeljeni u ocjeni uzroka njihovog stradanja, na ovom mjestu koje je, jer su mnogi od njih ostali bez groba, biskupu Mili nadahnulo ideju Svehrvatskog groba, želimo pridružiti spomen na one koji su svoje živote izgubili kao žrtve totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća. Često se prigovara da se ovdje spominjemo jednih žrtava i o njima govorimo, a da druge žrtve ignoriramo. Vjerujem da to nije bila namjera onih koji su pokrenuli ovu ideju jer sve su žrtve jednako vrijedne i zaslužuju naš spomen, nego da je namjera bila ispraviti povijesnu nepravdu i na ovom mjestu progovoriti i o onima o kojima se moralo šutjeti. Mišljenja sam da su upravo ta šutnja i neadekvatno suočavanje s totalitarizmima dvadesetog stoljeća bili jedni od glavnih razloga što se na prostoru naše domovine i susjednih zemalja vodio još jedan stravičan rat i što onom spomenu na žrtve prošlih vremena moramo pridodati spomen na žrtve i mučenike našega vremena, one koji su svoje živote položili za našu slobodu i kojima je potrebno, to ponekad zaboravimo, pridodati i brojne civilne žrtve. Želim se, među tim civilnim žrtvama prisjetiti osobito banjalučkog svećenika vlč. Zvonimira Matijevića koji je preminuo prije nekoliko dana, a koji je, između ostaloga, ovako svjedočio pred papom Franjom u Sarajevu ističući bit kršćanskog mučeništva: „Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: ‘Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova’ (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.” Evo to je to. To je ono što i nas motivira kako se zlo više ne bi ponovilo, kako bi na povijest doista postala učiteljica života.

Osim što slavimo Spomen hrvatskih mučenika danas, s cijelom Katoličkom Crkvom, slavimo također i rođendan Blažene Djevice Marije. U njezinom rođendanu slavimo jedan važan iskorak u ostvarenju Božjeg praiskonskog plana spasenja čovjeka i čovječanstva. Današnje evanđelje saželo je taj Božji plan u niz generacija i imena. Taj niz završavaju s Josipom, mužem „Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.“ Možda nam se ovaj popis može činiti nepotrebnim ponavljanjem, ali nije tako. Svako ovo ime je bilo i te kako potrebno da bi se mogao nastaviti niz. Zato ga je važno spomenuti. Što bismo mi dali, na primjer, kad bismo svaku žrtvu, svakog hrvatskog mučenika kojeg se danas spominjemo, mogli navesti po imenu? Nažalost, to nam nije moguće jer su mnogima od njih zajedno sa životima izbrisana i imena. Zato su za Bibliju imena važna. Iza svakog ovog imena se nalazi osoba sa svojom poviješću, koja je na svoj način obilježila povijest Izraelskog naroda, ali i postala povijest spasenja. Zahvaljujući svakom od tih imena Isus koji se zove Krist, a u njemu Bog koji je odlučio postati S nama Bog, mogao je postati dionik naše ljudske povijesti.

Čitajući u ozračju ovog našeg Spomena hrvatskih mučenika taj popis imena, koji nije samo popis svetih nego i grešnih ljudi, u kojemu nisu samo pripadnici Izabranog naroda, nego i strankinje, spontano mi se postavilo pitanje što bi se dogodilo s poviješću spasenja da je kojim slučajem bio prekinut niz, da je neko od ovih imena skupa s njegovim životom bilo izbrisano. Bi li i, ako da, kako taj niz stigao do Josipa, muža „Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“? I omogućio mu da prihvaćanjem volje Božje za sebe, Mariju i dijete koje je ona nosila pod srcem, njegovo rodoslovlje postane Isusovo rodoslovlje? Što bi u tom slučaju bilo od našeg spasenja? Važno se zaustaviti nad ovim pitanjima kako bismo shvatili da je Spomen hrvatskih mučenika zapravo spomen na izbrisana imena i živote, izbrisane generacije i prekinuta rodoslovlja s kojima su izbrisani i Josipi i Marije, one koji su trebali biti rođeni, a nisu, s kojima je Bog imao svoj plan u svom velikom planu spasenja, a nisu ga dobili priliku ostvariti.

Koliko god je ovaj Spomen hrvatskih mučenika usmjeren prema prošlosti, ne bi nas smio ostaviti u prošlosti. Zato bismo ovom promišljanju o izbrisanim imenima i prekinutom rodoslovlju trebali dodati razmišljanje o sebi i svojoj generaciji u kojoj se, nažalost, događa novo brisanje generacija i imena. Neću spominjati sve katastrofalne demografske podatke koji o tome govore. Dosta je reći da je prošle godine rođeno 1151 dijete manje nego pretprošle, da je ove godine u prvi razred upisano više od 500 djece manje nego prošle godine, da u 117 škola ove godine nije upisano niti jedno dijete, da se ove godine 8 škola zatvorilo. Istovremeno s manjim brojem rođenih i većim brojem umrlih, iz godine u godinu povećava se iseljenički val. I ne odlaze više samo pojedinci nego cijele obitelji. Negdje sam pročitao da Irska bilježi porast broja hrvatskih građana od čak 431 %, a donekle sam se u to i sam mogao uvjeriti sudjelujući na Svjetskom susretu obitelji u Dublinu. Pročitao sam i da u Njemačkoj već živi više Hrvata nego li u Bosni i Hercegovini, koja je jedna od domovina hrvatskog naroda. Ono što dodatno zabrinjava su statistički podaci iseljenih Hrvata u Njemačkoj iz jednog nedavnog istraživanja prema kojemu ih samo 15 % razmišlja o povratku, a čak ih 80% kaže da su im odlaskom iz domovine ispunjena sva njihova očekivanja. Iako ih 65% kao motiv za iseljavanje navodi ekonomske razloge, zabrinjava da ih je čak 27% otišlo zbog političkih razloga.

Nisam političar, a ni analitičar, pa ću sebi dozvoliti navođenje jednog političara, koje razumijem kao samokritiku, koji je ne tako davno rekao da je našem društvu „najveći problem klijentelizam, klijentelistički, odnosno ortački kapitalizam, mali krug ljudi koji si namješta poslove na račun domovine i slobode.“ Bilo bi dobro da se svi nad tim zamislimo, a osobito oni koji participiraju u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti jer, bojim se, ni jedna od njih nije imuna na tu kritiku. A odgovorni su da tako ne bude! Vjerujem da u ovoj nesređenoj situaciji našeg društva koja truje ne samo naše odnose, nego i našu volju za životom u Hrvatskoj, kao demotivirajuće mogu pridodati i naše unutarnje svađe i prepucavanje oko istih onih ideologija koje su svojevremeno izbrisale cijele generacije. One se čak i koriste da se ne bi obraćala pažnja na ono drugo. Sve ovo za posljedicu ima ponovno brisanje imena i generacija, a s imenima i generacijama i cijelog našeg hrvatskog naroda koji ovako ne može opstati, a ne može jer jedni napuštaju Hrvatsku, a drugi su, iako ostaju u Hrvatskoj, demotivirani da se u njoj otvore životu.

Htio bih se ponovo vratiti i sv. Josipu. Nadam se da se Marija neće naljutiti. Naravno, šalim se. Činim to jer je on zaštitnik hrvatskog naroda, ali i jer je bio čovjek pravedan i kao čovjek pravedan omogućio Bogu da može ostvariti svoj plan spasenja za svu stvorenu stvarnost. Evo što nama treba. Trebaju nam ljudi pravedni. Muškarci i žene podjednako! Trebaju nam na svim razinama. I u svim društvenim strukturama. I crkvenim, također. Jedino tako ćemo moći ići naprijed. Počnimo svatko od sebe. Budimo ljudi pravedni, kako ne bismo postali uzrok izbrisanim generacijama, a s generacijama i izbrisanom narodu, nego bi se i po nama nastavio ostvarivati Božji plan, a njegov plan nikad nije smrt nego je uvijek život. Neka nas u tom nastojanju prati Božji blagoslov i nebeski zagovor Blažene Djevice Marije - Kraljice mučenika, sv. Josipa njezinog prečistog zaručnika i svih hrvatskih mučenika i svetaca.

GSB/M.K.

Foto: GSB

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom
Novalja.coom

Pratite nas na:
Naši partneri:
Linkovi:
Ustanova za razvoj Senja
TZ Senj » NP sjeverni velebit
NEDA Senj
www.lastminute-hr.com